Vratimo se Vašem, koliko kratkom toliko i zgusnutom, zapisu o danu, koji je počeo s telefonskim buđenjem i viješću da se u Beogradu dogodio puč. Preskočimo i Vaše dodatno iznenađenje kad ste čuli da je dvorski vlak upravo stigao na zagrebački Glavni kolodvor. Neću ovdje prepričavati informacije koje ste razmijenili s knezom Pavlom u salonu spavaćih kola; priključit ću se onoj maloj povorci automobila koja žuri prema Gornjemg gradu. Čitav taj put obilježen je nekim simbolima HSS-a: na Zrinjevcu monumentalni Seljački dom, a kada prođemo Jelačić -plac uspinjemo se Ulicom Pavla Radića da dođemo na Trg Stjepana Radića (danas Markov trg). Bilo je to vrijeme prije masovne motorizacije, pa su pješaci još tada neprikosnoveno vladali ulicama i zagledali se u prozore svakog automobila. Ovaj put se čini da bi prolaznici mogli biti dosta agresivni i pitati vas, prestrašenim pogledima i uzbuđenim jedva artikuliranim glasovima, što se to zbiva u državi. Ali svi ti zaposlenici koji odlaze na posao, sve mljekarice koje biraju svoje haustorske destinacije, pa mnoge domaćice s punim cekerima povrća, mesa i toplih kajzerica, tako često zastajkuju i obraćuju se poznatima i neznanima, da tek kada automobil kraj njih prođe oni se naknadno dosjete s kime su imali čast biti na ulici. Neki građani otvorili su širom prozore, a strogi spikerski glasovi dolaze do svih ušiju, jer nema prometne buke koja bi ih zatomila.

Iskrcali ste se pred Banskim dvorima, ulazite i penjete se na kat, gdje je kabinet bana Šubašića. Činovnici još nisu pristigli. Uvalili ste se u duboke kožne fotelje: Vi, knez, ban, ing. Košutić i dr. Krnjević. Dolazi odmah kava i neko žestoko piće, je li tako? I kada Vam je došla čašica u ruku, Vi ste, po starim hrvatskim i seljačkim običajima nazdravili visokom gostu, je li tako? I održali ste sljedeći govor (nemojte reći da nije tako, jer sumnjam da ste nešto bolje mogli tada smisliti!).

MAČEK

-Vaše Visočanstvo! Dobro došli u Zagreb! U posljednjih se nekoliko godina u Europi često rabi riječ „providnost“. Svi diktatori svakog nas dana uvjeravaju da ih je upravo providnost k nama poslala i da nam je svaki od tih manijaka – usudben. Ali ovo što se dogodilo danas, priznat ćete, ima neke veze s vragom. Vi ste se sasvim slučajno našli na putu prema našem gradu točno u trenutku kada je u Beogradu izvršen državni udar. A prije točno sedam stoljeća, dakle 1241. godine, došao je u Zagreb jedan suveren, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Taj Arpadović uzmicao je pred nepreglednim hordama divljih Tatara, koji su zauzeli njegovu prijestolnicu, dok danas bučne horde uličnih demonstranata i razularenih oficira tjeraju vladajućeg Karađorđevića s njegove uzvišene funkcije, vrhovnog čuvara interesa države i odgoja maloljetnog kralja. Zagreb je u 13. stoljeću bio sasvim mali grad, neznatan čak u hrvatskim okvirima, pa ipak se iz njega neko vrijeme upravljalo kraljevskim žezlom. Od danas pa sve dok Vi smatrate za potrebno, Zagreb će biti prijestolnica Jugoslavije. Vidjet ćete, Zagreb je za to sposoban, zahvaljujući u velikoj mjeri i Vama, jer ste Vi u našem sporazumu od prije dvije godine dopustili da Hrvatska u Jugoslaviji ima onakav status kakav je imala Mađarska u austrougarskoj monarhiji a i Zagrebu, kao glavnom gradu Banovine Hrvatske, dopustili ste da odigra ulogu Pešte u odnosu na Beč. Sada smo svi ovdje u prilici da Vam uzvratimo za taj čin dobrote i mudrosti. Hrvatska Vas priznaje za svog vladara, jer ni u jednoj točki sporazuma Cvetković-Maček nije predviđeno da vojne hunte preuzimu vlast ni u kojem dijelu naše zemlje. Vojni pučevi su negacije demokracije ali i monarhije. Naglašavam: monarhije. Ovaj vojni udar nije tipičan slučaj borbe unutar vladarske kuće, kada jedan član dinastije radi o glavi drugome. Sada se radi o svečanosti ulice, gdje jednog okrunjenog dječaka vode kao karnevalsku lutku. Sada se radi o tome da našom zajedničkom državom zavladaju čaršija, patrijaršija i Oficirski klub. Zavšavam, kneže. Ovdje ste, na svom privremenom komandnom mjestu. Hrvatska vojska je pred Vama. Zapovijedajte!

KNEZ PAVLE također podiže čašu:

-Cijenjeni potpredsjedniče! Draga gospodo! Braćo! Maloprije smo ovdje čuli da ima nekih riječi koje su sada u velikoj modi. Hrvatska riječ providnost, srpska proviđenje. U te modernitete sigurno ne spada riječ braća. Ispada sad nekako da mi u Jugoslaviji nismo braća ni po babi ni po stričevima, nego da smo tu tek tako, neki slučajni putnici koji su se našli na željezničkoj stanici. Čekamo vlak za koji ne znamo ni kada će doći ni kamo će nas odvesti. Pa ipak, mi smo braća. Kad to kažem ne izričem nikakav kompliment. I braća Karamazovi su braća. I baš me oni u posljednje vrijeme jako podsjećaju na nas. Mi Srbi smo kao Mića, jer ubijamo nemilice svoje kraljeve i voždove. Slovenci su kao Ivan Karamazov jer su tako faustovsku pametni i zatvoreni u svoje misli da ih mi, slavenski Balkanci, uopće ne razumijemo. Vama Hrvatima ostaje treći, Aljoša, kojemu se oba brata ispovijedaju, plaču mu na ramenu, a on svakoga razumije, ljubi, tješi i sve tako, pravi anđeo. Ni to nije kompliment. Ništa nije teže nego održati se na moralnoj visini Aljoše. Jer ljudski je – uprljati se. A anđeo kada padne, pada dublje od nas običnih grešnika. Nego, idemo dalje, ovo je bilo samo usput.

MAČEK mrmlja:

-Meni je Tolstoj draži od Dostojevskog. Ali dobro, neka bude!

KNEZ PAVLE:

-Drago mi je da me je dr Maček pohvalio za onaj naš historijski sporazum. Samo mi je žao što se naše dobre ideje provjeravaju na lošim događajima.U porodici Karađorđevića ja sam prvi shvatio da Jugoslavija ne treba da bude kružnica s jednim centrom, nego elipsa s dva žarišta. Nije ni meni to lako ulazilo u glavu. Ipak sam ponosan da mi je za tu svijest bilo potrebno pet, a Francu Jozefu dvadeset godina . Izvinjavam se, doktore, što ste na neke pregovaračke seanse dolazili s robije ili s njih odlazili u zatvor. Tješim se da je grof Andrassy počeo pregovore kao osuđenik na smrt a završio kao predsjednik vlade dualističke austrougarske monarhije. U svom govoru spomenuli ste, ne jedanput, da je Zagreb privremena prijestolnica Jugoslavije. A zašto ne bi postala trajna? Možda bi tek onda naš sporazum postao kompletan.Treba shvatiti da Beograd razara Jugoslaviju. Svaku Jugoslaviju. Nemojte misliti da su vam Karađorđevići jedino zlo! Kada bi se dogodilo da neki Hrvat, i to Hrvat bez kapi srpske krvi, postane vlasodržac Jugoslavije, bilo bi vam isto. Čak kada bi taj bio stranac i klonio se stalnog života u Belom dvoru, bježao iz njega, pa gradio poput Dioklecijana neke palače na Jadranu, pokazalo bi se da ne može odoljeti gravitacionoj snazi Beograda, Baš-Čelika. Ima takvih gradova i drugdje u svijetu. Moskva na primjer. Što sve nije radio Petar Veliki da se oslobodi Ivana Groznog? Sagradio je na morskom pijesku sjevera nešto tako južnjačko kao što je Venecija, anarhičnoj arhitekturi Istoka suprotstavio nešto tako skladno kao što je Versailles, izolacionističkom ruskom duhu nametnuo čitav jedan kozmopolitski Babilon. Ništa nije pomoglo. Na kraju je ipak pobijedio Kremlj. I to preko jedne savim zapadnjačke ideogije, marksizma, preko topova ratnog broda koji ima zapadnjačko ime, Aurora, i preko grada koji je ni manje ni više nego – Sankt Peterburg.

NETKO od nazočnih:

-I u Jugoslaviji se događa nešto slično. Komunizam se preko Krleže šverca u Beograd. Ovdje je komunizam zapadnjačka anarhija, tamo će biti istočnjačka despocija, ovdje socijalna osjećajnost i težnja za pravdom, tamo državna teorija.

KNEZ PAVLE

-Možda imate pravo. Često mislim o tom nesretnom Lenjinburgu. Mom rodnom gradu. Neruski projekt ispunjen Rusima, okružen Rusima u ruskoj državi. Nema ni jednog zaštitnog mehanizma osim kulture, a to je slaba membrana. Zagreb je u sretnijem položaju. Zagreb je dio jednog naroda, koji je doduše preslab da bi iz svoje projestolnice nad bilo kime zagospodario, ali je prejak da bi ga neka druga prijestolnica potopila. Mislim da bi Jugoslaviju trebalo dati na upravu onima koji su je izmislili i kojima je Jugoslavija najbolje što su izmislili….“.

MAČEK

-Molim vas, dečki, ostavite me malo nasamo s knezom! Pokušajte saznati što se događa u Beogradu! Javljaju li što agencije! I držite na oku onog Nedeljkovića! Da li telefonira? I s kim….

(Šubašić, Krnjevič i Košutić izalaze.)

MAČEK:

-Ja bih predložio, kneže, da našu temu spustimo s neba pa odmah s njom u rebra. Ovako: ja ću pred Vas staviti dva prazna papira. Vi biste trebali na svaki napisati po jednu rečenicu i staviti potpis. Prvi je papir Vaša izjava da ne priznajete pučističku vladu i da ostajete u Zagrebu, zapadnoj prijestolnici Jugoslavije. Na drugom papiru smjenjujete generala Nedeljkovića i postavljate generala Augusta Marića za komandanta zagrebačke armijske oblasti. I to je sve.

KNEZ PAVLE :

-Računate li da tu izjavu obojica potpišemo?

MAČEK:

-Ne, samo Vi. Ako ja potpišem, to će se protumačiti kao novi stupanj

eskalacije nacionalnogh pitanja. Evo, Hrvati, neizlječivi separatisti, već kod prve krize nakon Sporazuma pokazali svoju pravu ćud. Vaš potpis znači obranu legalizma. Afirmacija univerzalnog. Zaštićujete interese kralja koji ima pravo na mladost. 17 i pol godina mu je tek! Simović je napravio neregularan čin, koji će postati regularan samo ako Vi dobrovoljno pristanete na njega. Ili ako vi pod prisilom abdicirate, ali da bi se to dogodilo, on mora s vojskom doći u Zgreb, jer ovdje više neće biti generala Nedeljkovića da ga servisira. Ako potpišete ove papire, možda ćete pomoći i samom Simoviću da se povuče, jer se prenaglio. On će za svoju akciju pokušati dobiti podršku, a malo tko će mu je dati bezrezervno. Bez dijaloga. Čim on počne objašnjavati svoje motive odmah će se otkriti koliko su oni iracionalni. I neodrživi sa stanovišta čuvanja države. I koliko smo mi baš u tome bili brižni. Slažete li se sa mnom?

KNEZ PAVLE

-Slažem se da je sve izvanredno, upravo šahovski smišljeno. Simović nema ni jedne figure koju može pokrenuti, a koja ne vodi direktno u građanski rat. Isteći će mu sat na šahovnici, past će mu zastavica. Mat u dva poteza.

MAČEK

-Ali nisu ovi potezi samo igra s generalima, nego i simultanka u kojoj je s druge strane Hitler. Mogu Vam reći da stalno mislim na njega. Od šest sati ujutro. Pitam se jesu li i njega probudili kao mene? Ili su mu rekli tek maloprije, za fruštukom? Onda je on popio jedno sirovo jaje, da ojača glasnice i počeo urlati. Kladim se u što hoćete da se sada svi prozori na Speerovoj Kancelariji Reicha tresu od njegovih urlika.

KNEZ PAVLE

-Bio sam nedavno kod nega u Berchtesgadenu. Lijepo me primio. Opasno lijepo. Mislim da je u meni već vidio budućeg Petaina. Čak mi je to na neki način i potvrdio. Pitao me jesam li čitao izjavu starog maršala, kako ni Luj XIV nije imao više vlasti od njega. Vidite kako se isplati surađivati s Trećim Reichom? I u svemu je bio silno galantan prema Jugoslaviji. Ali sada će se svi oni njegovi čankolisci i poltroni potruditi da mu objasne kako je za svoju velikodušnost nagrađen balkanskim šamarom i udarcem opanka u tur. To će biti kao u Ilijadi, homerska srdžba! „Srdžbu Ahileja – Heilhitlera boginjo pjevam…..“ Moj Vladko, dragi Vladko, ta srdžba neće proći dok on ne spali Troju na ušću Save i Dunava. Jadni Beograde! Šta ti je to trebalo?!“

MAČEK

-Kneže, ne radi se o danima nego o satima. Sjećate li se što je na Krunskom vijeću rekao onaj slovenski mudrac Kulovec. Qui habet tempus, habet vitam! Morate potpisati prije nego padne odluka o kaznenoj ekspediciji. Jer ako mehanizam krene, stvar će ići dokraja, čak ako u međuvremenu Hitlera prođe histerija. On u ovome času misli da nitko na svijetu nema pametnijeg posla nego da mu se grohotom smije . To ga čini sasvim bezumnim. Treba mu skrenuti pažnju na nešto glupo i smiješno. A što može biti blesavije od toga da se dvije jugoslavenske polovice ratnički naroguše jedna prema drugoj. I da se prave kao da će povesti svoj vlastiti svjetski rat. To bi zbilja moglo navesti paranoika da na trenutak zaboravi sam sebe i čak da se nasmije. Ma zamislite: dvije seljačke vojske, jedna pod škrlacima, druga pod šajkačama, jedna s tamburicama druga s dragačevskim trubama, stoje jedna prema drugoj i ni da mrdnu. Ravnoteža snaga Pata i Patašona.

KNEZ PAVLE

-Dragi Maček, nas dvojica smo jako dobronamjerni i jedan prema drugome i obojica prema našim narodima. Kad smo sklapali sporazum, znali smo da je to prijelazna faza prema definitivnom razlazu. Ali civiliziranom, bezbolnom, brakorazvodu, kako je to bilo i u slučaju austrougarske monarhije. Koja je, nota bene, trajala šezdeset godina, čak je proživjela čitav Prvi svjetski rat, tek ju je Wilson u poslijeratnom europskom poretku razdesio. Mi se nalazimo na početku Drugog svjetskog rata. Vjerujem da se slažete sa mnom da će biti divno i krasno ako i mi ovaj strašni rat provedemo kao prestrašeni, ali mirni, stanari u zajedničkoj, a nesrušenoj, kući. Što će biti poslije rata, nije više važno, mili moji, kuda koji. Tako je bilo do današnjeg dana kada se sa srbijanske strane dogodio „formfehler“, kako vi Hrvati volite reći, teški, teški formfehler.

MAČEK

-To je malo više od formfehlera.

KNEZ PAVLE

-Da, to je maksimalna uzurpacija. Vojni udar. I što sada? Vi predlažete da se puču odupremo. Ništa lakše. Za takav pothvat raspolažemo teritorijem, oružanim snagama, a bogami kod toga i pravo nešto znači. Ona Vaša dva šahovska poteza donose nam ako ne mat Simoviću a ono solidan remis, Hitleru ćemo bez borbe predati partiju zvanu Trojni pakt i biti tako pošteđeni nadiranja njegovih teških figura, a s engleskom obavještajnom službom, koja je naručila puč, odigrat ćemo nekoliko dopisnih partija u kojima ćemo pokazati da igraju mimo pravila i amoralno. Reći ćemi im da se to ne smije raditi vjernim prijateljima i zaljubljenim saveznicima: da zakolješ čitavog jugoslavenskog vola za jednu propagandnu šniclu.

MAČEK

-Slažem se i još uvijek ne shvaćam u čemu je Vaš problem?

KNEZ PAVLE

-Ako se čak sve dobro svrši što se danas pokvarilo, ako sutra, recimo, čujemo da je Simović pucao sebi u čelo i da su se generali povijena repa zavukli u svoje vile a poručnici u kasarne, odnos snaga u u našoj zemlji temeljito bi se poremetio. Srbija će ostati duboko osramoćena. Izgubit će autoritet kod svih u Jugoslaviju, izgubit će simpatije zapadnih saveznika i zadnje ostatke poštovanja sila Osovine. Svaki će balkanski pas na nju dizati nogu.

MAČEK

-Tješite se, kneže! Ako se obistini sve što kažete, Srbima će sada biti onako kako je Hrvatima bilo uvijek. Pa ipak smo pregrmjeli.

KNEZ PAVLE

-Sjećate li se da smo na Krunskom vijeću predvidjeli da ćemo, ako u ovoj rundi odbacimo Trojni pakt, dobiti ubrzo novu ponudu, ali s mnogo, mnogo težim i neugodnijim zahtjevima?

MAČEK

-I zelenaškim kamatama. Sjećam se, kako da ne. To nas neće mimoići.

KNEZ PAVLE

-Ne mogu zamisliti da se Hitler ne osveti. Beograd je počinio najstrašniji zločin: ignorirao je njegovu veličinu. Zar se može preko toga prijeći samo nekakvom verbalnom isprikom? Treba smisliti kaznu, koja bi maksimalno ponizila Srbiju. A što bi moglo biti sramotnije nego da se on pojavi kao zaštitnik nacionalne ravnopravnosti? U Čehoslovačkoj je to riješio tako da je Česima oduzeo državu, koju su imali odavno, a Slovacima, koji je nikada nisu imali, državu je poklonio i dao pride jednog popa za predsjednika. Vrhunac Hitlerove sadističke invencije bio bi da kaže Srbima kako ih neće okupirati i neće uništiti Jugoslaviju, ali će njih ostaviti da budu većinska služinčad manjinskim narodima.

MAČEK

-Maloprije ste rekli da biste rado vidjeli Zagreb kao prijestolnicu.

KNEZ PAVLE

-Ja bih bio oduševljen da se netko prije mene toga sjetio. Samo, nažalost, nisu se svi Srbi rodili u Sankt Petersburgu.

MAČEK

-Kneže, vrijeme leti. Jeste li odlučili da potpišete ova dva papira, koja spasavaju Jugoslaviju, ma kakva ona bila?

KNEZ PAVLE

-Uvjerili ste me, poštovani Maček, da bi moj momentani potpis otklonio aktualnu ratnu opasnost. Ali ja ove papire ne mogu potpisati. Čelično pero koje bi trebalo posredovati između mene i ovog sudbonosnog papira preteško je za moju ruku. To bih pero ja morao iščupati iz povijesne materije kao da je ono mač Excalibur zabijen u kamen. A vidite, da je ovoga časa na mom mjestu moj bratić i da ste ga Vi uvjerili kao što ste mene uvjerili u korisnost vladarskog potpisa, Aleksandar bi uz ležerni smiješak s najvećom lakoćom, kao da je pero, potegnuo čelik iz kamenih korica. A zašto? Zato što je on taj mač tamo i zabio. On je, naime, stvarao Jugoslaviju, ja nisam. To je stvar kompetencije. Ja se ne mogu šepuriti u Aleksandrovu šinjelu.

MAČEK

-Razumijem Vas, kneže. O, kako Vas razumijem! I mene muči isto pitanje. Svi se ponašaju prema meni kao da sam vođa hrvatskog naroda, a ja znam da sam tek njegov poslovođa.

KNEZ PAVLE

-Ne vjerujem Vam, Maček. Niste izabrali dobar trenutak da iznuđujete komplimente, vremena su zbilja preozbiljna.

MAČEK

-Vjerujte mi bar da mi nije lako reći ovo što ćete sada čuti. Otkad je ubijen Stjepan Radić, Hrvatska nema vođe. Ja sam od njega sve naslijedio. Stranku, ideologiju, biračko tijelo. Sve sam to sačuvao, pa donekle i unaprijedio. Ali se status vođe ne nasljeđuje. Vođa je onaj koji može biti nadomjestak za narod. Vođe i ubijaju, zar ne?

KNEZ PAVLE

-Ubijaju, ubijaju. A ubijeni se osvećuju.

MAČEK

-Vođa nije onaj koji za sve svoje akcije dobiva od naroda punomoć, vođa je onaj kojemu je sam narod – puna moć. Koliko puta sam ga zazivao s neba! Kod svake teže situacije uvijek sam se pitao što bi on na mom mjestu uradio? Nikada mi nije odgovorio. A tako je bilo i za njegova života. On bi uvijek znao što ću mu ja predložiti, a ja nisam mogao predvidjeti njegove poteze. Moje razmišljanje uvijek je logično, njegove odluke uglavnom začudne, ja sam sve efekte izračunavao, on je slijedio intuiciju.

KNEZ PAVLE

-Gledajte, ovdje, na stolu, još su uvijek ona dva prazna papira. Sada je na Vama red da nešto na njih po svojoj volji napišete i uredno se potpišete. Hoćete li da pogađam Vaš tekst?

MAČEK

-Molim lijepo!

KNEZ PAVLE

-Na prvom će papiru biti deklaracija o raskidu svih državopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom.

MAČEK

-Sudeći po Vašem glasu, mogao bih zaključiti da Vam taj postupak i ne bi bio sasvim stran.

KNEZ PAVLE

-Nije da Vam ga preporučujem, ali ništa tu nije za osudu. Srbi su to zaslužili, a Hitler bi se možda zadovoljio prizorom naše nesreće. Vjerojatno bi se u Berlinu procijenilo kako bi ovaj komad hartije, s kojom se jedva može obrisati neko solidno feldveblovsko dupe, mogao u Beogradu djelovati poraznije nego čitav Luftwaffe i deset blindiranih njemačkih divizija. Osim toga ništa ne košta, ni za benzin.

MAČEK

-Shvatio sam. Zapadne bi sile s najdubljim gnjušanjem osudile izdajničko napuštanje bratskog naroda u nevolji, njihovi bi političari zaključili da je tome kriv preblagi tretman nekadašnjih pobjednika nad poraženim Hrvatima 1918. godine. Svi bi jedva čekali da završi i ovaj rat pa da se ti propusti temeljito isprave a sve granice vrate na svoje versailleovsko mjesto. Je li tako, kneže?

KNEZ PAVLE:

-Ima nešto u tome!

MAČEK.

-U tom slučaju moglo bi se dogoditi da ja u zatvoru čitam kako u Beogradu kralj Petar II Punoljetni daje vojvodi Simoviću mandat za sastav koalicione vlade i da će u tom novom kabinetu portfelje zadržati i dva nekompromitirana Hrvata, Čedo X i Simo Y.

KNEZ PAVLE

-Bez šale, dragi Maček: odcjepljenje je i u miru prilična katastrofa, ali kad noževi rade a topovi grme, to je već apokalipsa.

MAČEK

-A što bi trebalo pisati na drugom papiru?

KNEZ PAVLE

-Taj bi papir trebao obznaniti svijetu da ste riješili sve dvojbe oko toga jeste li pravi vođa. Preuzimate svu odgovornost za naciju na sebe i ukidate sve posrednike između sebe i svog naroda. Tim aktom ćete zabraniti sve političke stranke.

MAČEK

-Pa Vi me, kneže, smatrate za fašista! Da bih ja gušio demokratske slobode!? Čak i one koje sam i sam uživao?!

KNEZ PAVLE

-Bože sačuvaj! Imali smo dosta vremena da se upoznamo! Vi spadate u najuvjerenije demokrate koje poznajem. No u Hrvatskoj je spontano nastao sistem koji fašisti grade programirano. Jedan narod, jedna stranka, jedan vođa. Hrvatska se politika, iz razumljivih i opravdanih razloga, formirala kao vojna struktura. Kao front vis a vis ugnjetačke kuće Karađorđevića. No što kad Vam posljednji Karađorđević padne pred noge kao progonjeni beskućnik? Neće li sada u svakom Hrvatu automatski popustiti disciplina. Jer došlo je vrijeme za pitanje kako dalje; vrijeme za naplaćivanje starih zasluga; vrijeme za osvete! Hrvatski političari, Starčević, Supilo, Trumbić, Radić, bili su ekstremni poštenjaci i askete, a i Vi ste im se priključili. Nisam siguran da li će Sveti Otac papa proglasiti svecem prvo Vas a onda nadbiskupa Stepinca? Ili obratno?

MAČEK

-Mene neće. Ne živim u crkvenom braku.

KNEZ PAVLE

-Hvala Bogu! Znači da imate bar minimalnu šansu da preživite kao političar i u narednom pokvarenjačkom razdoblju. Ali budimo ozbiljni, Maček! Sve što sam rekao o hrvatskoj situaciji, normalno je i zakonito. Samo je neprilika u tome što će se hrvatska politička demobilizacija obavljati u vrijeme kada se u starim demokracijama političari mobiliziraju. I to doslovno. U Britaniji su sve moje studentske kolege, aristokrati i konzervativci, već davno u uniformama. Neki su već poginuli. Kao avijatičari. Svi ostavljaju politiku za poslije rata. Svi žele oružje makar prepustili svoje glasače rovarenjima laburistima, koji ne idu na front jer moraju osiguravati proizvodnju.

MAČEK

-I kod nas će biti tako, kneže. Sve ćemo ostaviti za vrijeme kada ovaj kijamet prođe.

KNEZ PAVLE

-Ali kako kada će Vaša nezavisna država biti oaza mira? Vi imate čak i naziv za svoju državu. Radić ju je nazvao „Neutralna Seljačka Republika Hrvatska“. A narod ima toliko toga i reći i htjeti? I nakupio se strasti i gorčina, mržnja i želja?

MAČEK

-Zaboravili ste da ja držim u ruci HSS, a on je dovoljno snažan da slobodno može ignorirati neke još nepostojeće stranke i strančice, radikalne struje i strujice.

KNEZ PAVLE

-Naprotiv, ja mislim da biste Vi mogli bez nekih većih briga ostaviti na životu svu tu stranačku sitnež, kad biste imali stvarnu kontrolu nad HSS-om. Što se sve nije u njemu skupilo, a što samo čeka svoj čas? Vi ćete se morati prema HSS-u ponijeti kao prema Jugoslaviji. Proglasiti da je stranački prsluk krivo zakopčan i da ga treba prvo raskopčati pa onda opet zakopčati! Ide li fina građanska dugmad u seljački kroj? Nije li Tortićevo desno dugme ušlo u Gažijevu lijevu rupu, a klerikalna rupa se pokazala pretijesnom za sve Bićanićeve modernizacije agrara itd…itd? Svi će intrigirati i međusobno se pred Vama tužakati, a ako ih ne uslišate obratit će se Vašim pokroviteljima iz Trojnog pakta moliti ih da ne budu s Vama tako uljudni a od Hrvatske tako distancirani. Nemojte se čuditi ako od Hitlera dobijete neko, doduše uljudno, pismo u kojemu će se Fuhrer pomalo čuditi da ste Vi tako strogi prema nekim desničarskim djetinjarijama, kao što su prebijanja raznih Cigana i komunista, a dopuštate vršljanja masona u novinskom izdavaštvu i židova u glazbenom životu. Pa ćete Vi morati maknuti direktora Opere, Sachsa, da bi židovska djeca mogla mirno ići u škole. Također, nemojte se čuditi, ako Italija predloži neke teritorijalne korekcije, da emigrant Pavelić organizira proteste stotine tisuća Dalmatinaca s parolama „Život damo, Split ne damo!“. I proglasi Vas najvećim hrvatskim izdajnikom. I da bi on, kad bi bio na vlasti, znao od svog gostoljubivog domaćina Mussolinija sačuvati ne samo Split nego čak iskamčiti Trst…..Nešto ste ušutjeli, doktore. Dugo šutite.

MAČEK

-Računam koliko ću morati ustaša uhapsiti, koliko komnista, pa hrvatskih orjunaša, srpskih četnika? A bit će sigurno i smrtnih presuda. To je put koji mi Vi preporučujete, zar ne?

KNEZ PAVLE

-Pokušajte radije izračunati koliko ćete ljudi spasiti!

MAČEK

-To se ne računa. Niti pamti. Malo tko će uopće priznati da je spašen. Svaki čovjek živi s osjećajem da ima pravo na život, i da se ne treba za tu činjenicu nikome zahvaljivati, čak ni Bogu. Koliko je, recimo, putnika spasio željezničar koji je u zadnji čas primijetio da je skretnica položena krivo? Tu spasonosnu inspiraciju svi će odmah zaboraviti, čak i on sam.

KNEZ PAVLE

-Trebate učiniti prvi korak! Svaki korak ima drugačiju vizuru.

MAČEK

-Ja spadam u one koji se odlučuju na prvi korak kada su već učinili posljednji. Naš sporazum, kneže, ja sam vidio u duhu prije nego što smo prvi put sjeli za stol. Kako da učinim prvi korak u rijeku kada već vidim da po njoj plivaju mrtvaci? Moji mrtvaci! Kad bih bar mogao povjerovati da Hrvatska neće na kraju rata biti na gubitničkoj strani!

KNEZ PAVLE

-U tome ste kao i general Simović. Obojica budni sanjate 1918. godinu. On – kao najveću sreću, Vi – kao najstrašniju moru.

MAČEK

-A Vi, kneže, vjerujete li Vi da će ovaj rat završiti pobjedom Zapadnih saveznika nad silama Osovine?

KNEZ PAVLE

-Vjerujem ali ne tako slijepo kao Vi. A i to moje vjerovanje samo je vjerovanje a nikakvo znanje. Velika šahovska partija tek je počela. Sve figure još nisu ni ušle u igru. Osobito ne one najveće. Amerika možda i neće, a kod Rusije se još ne zna na koju će stranu. Ja sam pitao neke velemajstore koliko poteza mogu sa sigurnošću predvidjeti. Rekli su mi, zaboravio sam koliko, ali malo, vrlo, vrlo malo. A noćas, u spavaćim kolima, nisam mogao zaspati, valjda su me psovali pučisti kada su preuzimali vlast, pa sam pročitao jednu zanimljivu knjigu: „Darkness at Noon“. Još je imam u džepu. To je roman o moskovskim procesima. Da Vam prevedem što glavni junak na jednom mjestu kaže o problemu koji sada nas dvojicu muči: predviđanje poteza u politici:“Za koga se pokaže da je bio u pravu u konačnom potezu, taj je uvijek u predzadnjem potezu nužno imao krivo i krivo postupao. Ali tko je bio u pravu u konačnom potezu, to se tek naknadno utvrđuje. U međuvremenu moramo raditi na kredit i prodavati duše vragu, u nadi da će nam Povijest podijeliti oprost….“

MAČEK

-….prodavati duše vragu….

KNEZ PAVLE

-Motto prvog poglavlja jedan je citat St. Justa: „Nitko ne moža vladati bez krivnje.“ Može li se dogoditi, gospodine Maček, da i ne-vladanje bude krivnja.

MAČEK

-Mislim da smo se dosta nagovarali. Kako shvaćam, Vi nećete potpisati…..

KNEZ PAVLE

-Što se tiče mog angažmana, moram Vas podsjetiti da su moja žena i djeca u rukama pobunjenika. Uostalom, već mi je svega dosta. Samo želim da me puste na miru i da mirno s porodicom odem u Grčku.

MAČEK

-Ne bojim se da Vas neće pustiti.

KNEZ PAVLE

-Ni ja. Najurit će me tako da se neću stići ni oprostiti sa svojim muzejem. Žao mi je, kakve su to lijepe kolekcije i sjajni eksponati! Možda će Vas zanimati da imam i dva izuzetna Meštrovića. „Moju majku“ iz 1908. i „Povijest Hrvata“ iz 1932. Oba mramora. Ona prva stvar čak je nešto vrednija, a došla je badava. Onu drugu Aleksandar je uredno kupio od autora…. Da, još uvijek mislim da je „Povijest Hrvata“ preskupo platio.

MAČEK

-Sad možemo pozvati Šubašića, Krnjevića, Košutića i našeg starog prijatelja generala Nedeljkovića!