Predložak za diskusiju:

Stihovi radosne slobode sadizma

Piše: Slavoj Žižek

Karadžićeve pjesme, kao i Miloševićeva politika, imale su snagu stvarati privid rušenja svih skrupula, čineći zlo nekažnjivim, pa i poželjnim.

Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba odgovoran za stravično etničko čišćenje u postjugoslavenskom ratu, napokon je uhićen. Sada je vrijeme da s male distance promotrimo i drugu stranu njegove ličnosti: ovaj psihijatar po profesiji nije samo okrutni politički i vojni vođa nego i pjesnik. Njegovu poeziju ne smijemo odbaciti kao besmisleno lupetanje – ona zaslužuje pomno čitanje jer se u njoj krije ključ etničkog čišćenja i toga kako ono funkcionira. Evo nekoliko stihova iz pjesme bez naslova koja je posvećena Izetu Sarajliću:

Obratite se na moju novu veru, ljudi

Nudim vam što vam niko dosad nije,

Nudim vam surovost i vino

Onog ko nema hleba hraniće svetlo mojeg sunca

Narode, ništa nije zabranjeno u mojoj veri

Ima ljubavi i pića

I gledanja u sunce dokle vam se prohte

jer ovo vam božanstvo ništa ne brani

O poslušajte moj poziv braćo narode ljudi.

Ovi stihovi opisuju preciznu konstelaciju: brutalni i opsceni poziv da se ukinu sve zabrane i prepusti beskonačnoj destruktivnoj orgiji. Freudov termin za božanstvo koje “ništa ne brani” je superego, pojam ključan za razumijevanje toga kako se u današnjem etničkom nasilju ukidaju moralne zabrane.

…………………

Pozivanje na uzvišeni cilj

Dominacija nasilja koje se opravdava vjerskim (ili etničkim) razlozima može se objasniti upravo činjenicom da živimo u vremenu koje sebe doživljava kao postideološko. Budući da veliki zajednički ciljevi više ne mogu poslužiti za mobilizaciju na masovno nasilje, to jest rat, budući da nas hegemonijska ideologija poziva da uživamo u životu i realiziramo sami sebe, većini je ljudi teško prevladati dubinsko gađenje nad mučenjem i ubijanjem drugih ljudskih bića. Ljudi su u velikoj većini spontano moralni: ubiti drugo ljudsko biće duboko je traumatično.

Zato, da bismo ih natjerali da ubijaju, potrebno se pozvati na tako uzvišeni cilj prema kojem će sitne pojedinačne brige oko ubijanja djelovati beznačajno. Vjera ili etnička pripadnost savršeno odgovaraju ovoj svrsi. Naravno da ima patoloških ateista koji će počiniti masovno ubojstvo iz čistog zadovoljstva, jer im se tako prohtije, ali to su ipak rijetke iznimke. Većina se mora anestezirati kako bi isključili elementarnu osjetljivost na patnje drugog čovjeka. Za to je potreban sveti cilj.

S.Žižek

………………..

comentari: (obrati pažnju!)

# Užasno je loš ovaj tekst: zbrzan, plitak, jeftin: par prskalica poput Platona i Fenomenologije, i već smo pri kraju, gdje zapravo počinju problemi: što se mora dogoditi uglavnom prirodno moralnom – stravičan je taj Žižek! – čovjeku pa da ubije drugog čovjeka, jednako prirodno moralnog? No, iako je na dobrom putu, Žižek ne nazire odgovor: ono što spaja vjeru i etičku pripadnost, kao motivatore rata, osobna je žrtva: U ratu poginule cijene i bogovi i ljudi., veli Heraklit. Popper to naziva tribalističkom, romantičnom etikom Slave i Sudbine. Ne volim Poppera ali ovaj put ima pravo. Žrtva za domovinu ima nešto religijsko, transcedentno: ne zove se Oltar Domovine badava oltarom, i ne obogotvoruje se vlast u svojoj retorici već stoljećima uzalud! Ponuditi sebe kao žrtvu (za slobodu Domovine), neshvatljiv je čin iz perspektive normalnog čovjeka: ponuditi ljudsku žrtvu, i tu žrtvu osvijestiti kao samožrtvovanje, prilično je iracionalno, nije li? No, ni postupci Abrahama na Moriji nisu sasvim uravnoteženi, pa u Abrahamu vidimo praoca vjere. (NEMANJA 03.08.2008. 19:33)

# Zasto ne volis Poppera (Herzog 04.08.2008. 02:05)

# Žižekov tekst je glup i opasan. Tome zacijelo nije kriv samo Žižek: vjerojatno je idiotska redakcija Jutarnjeg skratila taj tekst. Svejedno: Žižekove premise i zaključci glupi su i opasni koliko samo mogu biti.

Naime, Karadžić uistinu nije pjesnik: on je nacionalist, a nemoguće je istovremeno biti pjesnik i nacionalist (nacionalizam je zatrovao pismo mnogih pjesnika – dobar primjer je Dubravko Horvatić). Karadžić je shvatio da mu je poezija najgori neprijatelj, pa se po sistemu „klin se klinom izbija“ koristi nasilno sklepanim jezičnim tvorevinama koje proglašava poetskima da ostvari privid autoriteta na tom području, da unaprijed onemogući subverzivno djelovanje poezije – što je, dakako, neostvarivo, ali riječ je o opasnom, zavodljivom prividu, starom štosu na koji je Žižek olako nasjeo. A kad jedan tako ugledan i popularan mudroser proglasi upravo poeziju glavnim pokretačem užasâ Miloševićevoga režima, i to bez ikakvih argumenata osim upiranja prstom u Handkea i ovlašnog pozivanja na Platona (Platon je, doduše, u pravu: pjesnici su uistinu štetni za ideju države, jer istinska poezija je progresivna, ona poništava granice, ona ne opjevava, nego se upjevava u nove krajolike duha; ona je batiskaf, svemirski brod, neusporedivo bitnija od prizemnih državni(čki)h pitanja) – dakle, kad Žižek ovako neoprezno oplete, doista se neupućenom i lakovjernom promatraču može učiniti da je poezija neprijateljska sila i da je se valja riješiti.

Poeziju se ne može staviti u službu nekog sistema društvene organizacije: to uvijek rezultira krahom: pogledajte samo agitatorske pjesme Majakovskog: formalno inventivne, svježe, ali sadržajno toliko promašene, trule, da nimalo ne čudi što je (pokoj mu duši) počinio samoubojstvo: shvatio je da je izdao poeziju, da je počinio strahovitu glupost stavivši je u službu propagandne mašinerije. To su svojedobno napravili i srpski nadrealisti (pa i pokoji francuski, npr. Aragon i Eluard, na sreću blagovremeno izopćeni iz nadrealističkog kruga): o tome je Radovan Ivšić napisao sjajan tekst kojeg ću večeras ili sutra prepisati, ekskluzivno za Vaseljenu. (doktor Jatogen 04.08.2008. 14:06)

# Doktore, a mogu li ja kupiti jednu vašu knjigu? Želio bi je baš kupiti, mislim da je to jedino moralno, kad je već riječ o samizdatu.

Ivšića ću rado objaviti – pošaljite na mail. (NEMANJA 04.08.2008. 14:47)

# Herzog, odgovaram vrlo ozbiljno, bez ironije:

Zato jer Popper iz ideoloških razloga diskvalificira Hegela. Konačno, kakva je to misao: sustav=total=totalitarizam. Jebate ćuk, ispada da ako je ono istinito ono cijelo, Hegel bezmalo biva kriv za holokaust! Čak ni oni koji ga rehabilitiraju, uglavnom kao mislioca revolucije, u širokom potezu od Kangrge do Žižeka, Hegela ne mogu misliti kao filozofa cjeline: sustava što od Jednog do Drugog, provodi sve kroz sve!

Evo klasičnog mjesta koje pokazuje to današnje oduševljenje za gap: procjep, razmak, diskontinuitet, otvorenost…you name it:

„Poput Derride, i Žižek vidi u Hegelu, ispod manifestnog filozofskog diskursa totalnosti, identiteta i apsoluta, najvećeg mislioca diferencije i manjka. To znači da je kod Hegela iz današnje perspektive privlačno samo središe njegove filozofije totaliteta: istina jest cjelina. No, ta je cjelina samo povijesna a put iskustva ničim nije zajamčen. Otud, pojam u apsolutnom znanju nije cio, on ne obuhvaća ono realno, nego samo simbolički intendira cjelinu. Razmak između realnog i simboličke cjeline, koja je uvijek povijesna, jest mjesto subjekta, ili točnije, polje procesa subjektivacije. Drugim riječima, i to je odlučujuće za Žižekov lakanovski pogled na Hegela, procjep u cjelini može ispunjavati samo ona njezina instanca koja je mjesto i razlog nedovršivosti cjeline – rascijepljeni subjekt. Tu napuklinu u pojmu apsoluta ne može ispuniti nikakva intervencija iznutra a da univerzalizacija partikularnog ne odvede u totalitarizam sistema. Političko-teorijski rečeno: antagonizme građanskog društva ne može ukinuti nijedna partikularna instanca društva, bilo proletarijat bilo neoliberalna tehnokracija današnjice, niti pak na to mjesto objedinitelja može stupiti sama država kao opća forma. U tom smislu Hegel bi za Žižeka bio prvi i najznačajniji postmarksist današnjice.“

B.Mikulić

Osim toga, kao sukreator Patobloškog manifesta i pisac aksioma Patoblogije ne mogu ga ne prezirati:

Politički aspekti patobloškog djelovanja

Ovaj Manifest izravno je konfrontiran onome što devetnaestostoljetna anakrona američka politička misao misli pod pojmom Manifest Destiny: to je samo fraza koja izražava uvjerenje da USA imaju misiju širiti svoju formu demokracije i slobode.

Mi općenito osobe uvjerene u vlastitu misiju, kao i kompanije i korporacije, smatramo ili imbecilnima ili ludima; u oba slučaja blagotvorno je djelovati teroristički, čak i preventivno: u tome se jedino slažemo s aktualnom politikom Sjedinjenih Američkih Država.

Sloboda ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj – mi naprosto iz estetskih razloga ne možemo opravdati demokraciju! Samo je neslobodan narod poetičan narod!

Naše delovanje ni u jednom jedinom trenutku, pa ni iz nehata, ne mari za opće dobro: jebe se nama za to! Nama je samo do toga da je nama dobro, a dobro nam je jedino pri pogledu na to kako je vama loše! Otuda je jasno da je osnovna svrha naše poetske delatnosti izazivanje Zavisti i Jala!

Patoblozi vas žele ne žele učiti, nego mučiti!

Nakon nas, poželet ćete da niste rođeni; proklinjat ćete dan kad ste nas sreli.

Politika je za nas – hommage manieri – kaos iz državnog rezona. Metežnik, to smo mi.

Mi smo izrijekom protiv načela supsidijarnosti: nema tako minornoga posla kojime se mi, kao vrhovna instanca, s vrha, ergo svrhra društvene sinergije, ne bi mogli pozabaviti! Jer, što god vi taknete, zajebete; to je nas uči iskustvo naših djedova!

Politika je sasvim autonomna sfera, slobodna od bilo kakve tiranije morala: moraliziraju tetkice, civili i pisci stvarnosne orjentacije: pičkice, ukratko.

Naš se društveni angažman sastoji u angažmanu oko našeg društva: oko Patobloga. Za ostale nas boli kurac. Jer su pičkice.

Mi propovjedamo kako živjeti u skladu sam sa sobom i s drugima: lake žene i teške droge tu nisu sasvim beskorisne. Tuđe patnje naš su mir: taj sklad nazivamo satisfakcija. (NEMANJA 04.08.2008. 15:43)

# Što se knjige tiče – o tom možemo po njezinu izlasku (nadam se – uskoro).

Poslat ću vam Ivšića. Za ovu priliku, evo par isječaka iz Ivšićeva razgovora s Livijom Kroflin:

Vi stavljate poeziju vrlo visoko, rekla bih na prvo mjesto. Zašto?

- Poezija je subverzivna samim tim što je u dubini vezana za ljubav i za slobodu. Branio sam poetsku sliku više od svega, jer je ona jedino mjerilo bezgranične slobode koje nam još ostaje. Htjeti sputati poeziju – što hoće svi totalitarni sistemi – znači htjeti sputati svakoga od nas. Bez potpune slobode poetske slike nema ni drugih sloboda, kao što je sloboda štampe. A zašto je potrebna sloboda štampe, ne moram ni tumačiti, mislim.

Pavelić je dao zaplijeniti vašeg Narcisa…

- Moja korska recitacija Narcis, koja nije bila ni utilitarna ni „politička“, razbjesnila je Pavelića jer je Narcis samim svojim postojanjem negacija fašističkog ukroćenog jezika i pravopisa kao i fašističke utilitarne „poezije“ (“Puška puca, a top riče…“), pa ju je trebalo zaplijeniti. Poezija ima tu moć da vlasti ruši tlo pod nogama.

(…)

Vaš umjetnički stav, javni istupi, pa i privatan život odlikuju se izbjegavanjem kompromisa. Što su, po vašem mišljenju, kompromisi u umjetnosti? Ima li u vašem životu kompromisa, bilo koje vrste?

- Posredno sam vam već, mislim, odgovorio na pitanje što su, po mom mišljenju, kompromisi u umjetnosti ili u poeziji: neoprostiv je kompromis staviti umjetnost, staviti poeziju u bilo čiju, u bilo kakvu službu. Poezija ne može služiti. Ali ni mi ne možemo biti u službi poezije, jer poezija koja je sloboda, koja je ljubav, čini da je svako služenje nemoguće. Pitate me zatim ima li u mom životu kompromisa. Moj je život dosta javan, dosta otvoren: neka sude drugi. Mislim samo da ni moja poezija, ni moj teatar nisu nikada služili. (doktor Jatogen 04.08.2008. 16:19)

izvor: Vaseljena.blog.hr