Povodom nove knjige Mirka Kovača “Elita gora od rulje”, Viktor Ivančić je napisao: “Tko od ove knjige očekuje milost, neće je dobiti. Mirko Kovač svojim tekstom ulazi u ‘materiju’ kao što se skalpelom prodire u gnojno tkivo, a ‘materija’ je, uz sve svoje različite manifestacije, uvijek ista: odnos umjetnosti i ideologije, bardova nacionalne kulture i nositelja političke sile, književnika i moćnika, ili – u nemalome broju slučajeva – jednih te istih. Danas nema pisca koji bi, plemenskim zakonima usprkos, bio u stanju superiornije od Kovača podrivati nacionalne mitove i raskrinkati kulturne pogone za proizvodnju zla. Blistavim stilom, nenadmašnom erudicijom i polemičkom lucidnošću, on se bavi svojevrsnom razgradnjom spomeničke baštine. I baš zbog toga što nema uzmaka, što sa svake stranice frcaju krhotine i izbijaju autentični totalitarni mrakovi, Mirko Kovač sastavlja jedinstvenu posvetu ljudskom dostojanstvu i težnji za slobodom, na način koji nema premca u suvremenoj europskoj književnosti”. Iz knjige “Elita gora od rulje” (izdanje “Frakture”), uz dozvolu autora, prenosimo nekoliko poglavlja

Osobno mi marksizam ništa nije značio; možebitno je, zbog njegovih tumača, izazivao u meni otpor, jer sam pristajao na njegovu neprirodnost, samo poradi gađenja prema nacionalistima. Nemam smisla ni za kakvu vrstu fanatizma. Potpuno sam svjestan da ne mogu pojmiti kakav to mamac vreba u toj filozofiji i u čemu je njezina privlačnost. Veliki pisac Czeslaw Milosz priznao je da se stidio što ne razumije „draž revolucionarnih teorija“, pa mu je preostalo jedino osloniti se na intuiciju, a intuicija je poticala njegov umjetnički um da razmisli o tomu kako „postoji potreba za uprošćenom slikom svijeta koji se zatvara u neki svoj katekizam ili popularnu brošuru“. Ali, marksizam više nije opasan, prešao je iz glava ljudi u udžbenike, još će se rijetke ptice zanimati za tu znanost, a i pisci će se sve manje baviti negdašnjim ideologijama, jer i suvremeni teror nije ništa blaži od svega onoga što je prošlo. Moja je nakana bila da iz nekog svog kuta, bez ambicija i volje da se uplećem u ozbiljna učenja ili nešto raščišćavam na tome terenu, pripovijedam o jednom vremenu i njegovim junacima, a uz pomoć svoje ljubavnice Mnemosine unosim pokoji detalj iz ličnog kuta bez kojega je pripovjedač nezamisliv. Nisam posve siguran jesam li u tomu uspio; pisac mora ponajviše sumnjati upravo onda kad pomisli da je u nečemu uspio.

Volim Chestertonovu esejistiku, uživam u njegovim obratima i duhovnim senzacijama, u lakoći s kojom izlaže svoje kršćanske svjetonazore, pa kad sam od jednog katoličkog pisca pročitao da su Karl Marx, Aristotel i Calvin „čvrsti i neustrašivi muževi mišljenja“, gotovo sam došao u napast da odem u neku knjižnicu i nađem nešto od filozofa koji tako čvrsto stoji uz Aristotela i Calvina, ali sam tu kušnju odmah zatomio, jer je vjerojatno Marx izbačen iz naših knjižnica. Bjegunci od Marxa završavaju mahom u crkvama ili na krajnjoj desnici. Kao da je Marx bio žandar koji sprječava povratak tradiciji i ulazak u crkvu. Oni koji sada hrle u katedrale, ne znaju ništa o religiji, ali taj je bijeg zgodan da se svrstaju u neku zajednicu, „u jedno tijelo“ – tako se oslobađaju razmišljanja o budućnosti čime su ih marksisti gnjavili, a uza sve, žele postati obični vjernici, mali ljudi, na minimalcu individualne egzistencije. Čak im je naporno saznati nešto i o svom ideologu Isusu Kristu, pa su tako nedavna istraživanja pokazala da više od pedeset posto novokomponiranih katolika u Hrvatskoj ne zna gdje je Krist rođen, a isto ih je toliko ostalo osupnuto kad im je predočeno da je Krist bio Židov. Tako to biva kad crkva i nacionalisti kupuju komunistički otpad.

Čak i kad bih mogao ne bih ništa učinio za povratak Karla Marxa, ne barem u onim nepodnošljivim količinama i verzijama, s milijun jedinica u enciklopedijama, raznim rječnicima filozofskim ili već kakvim, zbornicima, udžbenicima, prigodnim brošurama itd. Aristotel se jedva spomene u nekom enciklopedijskom leksikonu, a Marx dobiva čitave plahte. Tako privilegirani tvorac „naučnog socijalizma“ i komunizma, tvorac nečega što nije funkcioniralo, nije bio omiljen, niti u školama cool, dok je kod antimarksista sve više poprimao sotonistički karkater. Glasoviti protestantski pastor, rumunjsko-židovoskog podrijetla, dugogodišnji uznik u komunističkim zatvorima i autor jedne od najprevođenijih knjiga Tortura za Krista, Richard Wurmbrand, napisao je knjižicu Karl Marx i sotona u kojoj analizira mladog Marxa kao kršćanina i lošeg pjesnika, potom njegovo savezništvo sa sotonom, te ga smatra „ocem jedne sekte koja je privukla mase“. On odgoneta kako je Marx imao toliki uspjeh i moć da zaludi svijet, a onda to sve pojednostavljuje i kaže da „vračevi i iscjelitelji također imaju uspjeha“. U jednom vodiču kroz marksizam namijenjenom vjernicima preuzimaju Wurmbranda koji između ostalog kaže: „Marx, taj mladi genij, tek je bio navršio dvadeset godina kad je stvorio vlastiti program u kojemu nije bilo riječi o služenju čovječanstvu, nego je jedina njegova želja bila da svijet dovede do propasti.“ Oni koji su banalno i prizemno kritizirali Marxa stvorili su njegovu aureolu, kao što su ga ogadili oni koji su se zatvorili u dogme.

Za vrijeme studentskih demonstracija u Beogradu, tzv. lipanjskih gibanja 1968. godine, na zgradi filozofskog fakulteta, od krova do temelja, visio je ogromni poster Karla Marxa čije je ime nosio tada ustanovljeni „crveni univerzitet“. Jedna istinita anegdota iz tih dana došla je do mene u redakciju Književnih novina, ali nisam je u svojoj rubrici upotrijebio. Neka postarija gospođa iz uništenog građanskog staleža, nekoć profesorica povijesti, oprezno i pitomo obratila se studentima: „Deco, pa ovaj s bradom već je četrdeset pete bio obešen na zgradi Albanije, zar se baš ništa nije promenilo, zar opet komunizam!“ Osobno su mi sablasno djelovali svi oni Marxovi posteri na zgradama velikih trgova, na lokomotivama i brodovima, na paradama i proslavama; sanjao sam ga kao neko čudovište, progonio me njegov lik s postera, bio mi je mora iz vremena kad su u njegovo ime banuli likvidatori privatnog vlasništva u trgovinu mog oca i sve nam zaplijenili uz cerekanje da je „odzvonilo kulacima“. Vučem traume iz onih poslijeratnih godina kada je svaki „napredni seljak“ bio marksist i znao jednu do dvije, točne ili izmišljene, Marxove ma(r)ksime.

Marx je doživljavan kao utjelovljenje komunističke vladavine i torture, što je zasigurno razlog današnjih bjesova u uništavanju svega što je vezano uz to ime. Richard Pipes u svojoj knjizi Communism: A Brief History veli da je za Marxa kritika bila „ne skalpel, nego oružje“, a neprijatelj „ne meta za osporavanje, nego za likvidaciju“. Kao da je taj čovjek davno napisao sve ono što će ga jednom srušiti. Stih iz njegove mladenačke pjesme glasi: „Gledat ću kako se ruši patuljasti džin.“ Richard Pipes veli da je sve što je Marx prognozirao ispalo netočno, a njegove teorije revidirane su odmah nakon što je umro 1883. godine. Sve ono naopako u njegovoj doktrini ne bi bilo od neke važnosti, da nije postalo „akcioni program“. Pipes veli da „marksizam u svom izvornom obliku nigdje nije prihvaćen kao politička platforma, jer je zasigurno bio u potpunom neskladu sa stvarnošću“. Czeslaw je Milosz još krajem šezdestih prošlog stoljeća, pišući o apstrakcijama marksista Marcusea koji „prodaje maglu“ u Americi, rekao „da je marksizam propao u Evropi u oba svoja vida: revolucionarnom i evolutivnom“.

Ali unatoč svim kontroverzama i proturječnostima, ovdašnji antimarksizam djeluje zastrašujuće i vulgarno, s nepodnošljivim revanšizmom, a ljudi nedostojni filozofa koji su se bavili Marxom likuju nad njima kao gubitnicima; otuda površne i neutemeljene optužbe da su praksisovci doveli do ovakvog kaosa, da je čak i nacionalizam njihovo djelo, tako da su neki od njih, prilazeći nacionalistima, samo ušli u svoj dom. Takvih i sličnih proizvoljnosti ima napretek; sada su najednom svi verzirani, svatko će vam pripovijedati o Marxovu intimnom životu, o njegovim nastranostima, o šurovanju s đavolima, o bludu i alkoholu, o njegovim kćerima i zagonetnim smrtima njihove djece, o tomu da je ševio svoju kućanicu i napravio joj dijete, a potom primorao Engelsa da prizna da je njegovo, itd. Ono što je bilo privlačno kod praksisovaca jest upornost da se raspravlja o marksizmu, kao doktrini koje nije bilo u stvarnosti ili je bilo samo u iskrivljenom ideološkom obliku „kao frazeološko sredstvo za obranu najrazličitijih političkih interesa“. Još sedamdesetih godina Kolakowski je pisao da će komunizam, pohlepan na vlast, bilo da je čuva ili osvaja, sve više buditi nacionalističku ideologiju i „tako stvoriti vlastitog grobara“. Nacionalizam je kao ideologija mržnje još gori, a uz to, s netrpeljivošću odbija kritiku, ne prihvaća kritičko mišljenje, ne dira u vlastite mitove, usavršava sustav koji štiti ubojice i zlodjela počinjena u njegovo ime.

Dakle, naši su antimarksisti ideološki zadrti, rigidni, bez ikakvog razumijevanja povijesti, osvetoljubivi, ne osporavaju argumentirano, nego čangrizavo i na razini propagande, a nadasve, to su mahom oni malograđani iz mišjih rupa koji su drhtali u vremenima kad su praksisovci propovijedali. Ne znam ima li Marxa uopće u obrazovnim programima, kako je zastupljen, kako ga tumače, tko ga izučava i tko predaje – doista se o tomu nisam raspitivao, jer za priču mi to i nije bilo potrebno. Iako mi nije prijao stil marksističkih pisaca, bogme je ovaj koji se protivu njih rabi „stil nekulture“ i oslikava općenito siromašni duh u „oskudnom vremenu“. Kako se danas sve može bez argumentacije, onda je lakše reći da su praksisovci otimači našeg identiteta i da su u naše živote utkali depresiju koja još traje, nego se suočiti s tegobnom stvarnošću za koju su ponajviše odgovorni nacionalisti. Lakše je sipati otrcane frazetine iz antikomunističkog repertoara, nego se pozabaviti vlastitom sudbinom. Zgodno je imati krivca i stalno ga iznova sasijecati, eda bi se tako vlastita jalovost zabašurila.

Ako je marksizam odbačen, ili točnije: „nije više glavna struja u teorijskom spektru kritičke misli“, to nikako ne znači da se oni koji su se bavili ili još bave Marxom mogu nazivati „propalim filozofima“, jer je intelektualna praksa nešto sasvim drugo od one političke. Filozofi nisu doveli do „degeneriranog marksizma“, niti su odgovorni za njegovo ideološko tumačenje. Vodeći američki sociolog Erik Olin Wright ostaje vjeran filozofiji marksizma i tvrdi da je ona samo naizgled demode, a sve ono što je čini „radikalnom alternativom“ i „teorijom budućnosti“, čvrsto je utemeljeno kao kritika „kapitalističke opresije“. On kaže da „kapitalizam nanosi velike štete ljudima“, a da bi se to nadvladalo „marksizam ostaje glavnom riznicom ideja i rješenja“. Olin Wright čvrsto vjeruje da će marksizam u društvenim znanostima ponovno oživjeti, ako ništa drugo, onda kao „emancipatorska alternativa kapitalizmu“.

Slavni filozof Leszek Kolakowski u svojoj trotomnoj knjizi Glavni tokovi marksizma, objavljenoj u Parizu 1978, a u Beogradu jedvice 1985. godine, kritički preispituje tu doktrinu, te između ostalog piše i o praksisovcima. „Grupa oko časopisa Praxis, zahvaljujući svojoj velikoj aktivnosti ne samo u Jugoslaviji nego i u međunarodnom filozofskom svijetu, odigrala je veliku ulogu u popularizaciji humanističke verzije marksizma; doprinijela je takođe oživljenju filozofske misli u Jugoslaviji i bila važan centar intelektualne presije protiv autokratskih i birokratskih formi upravljanja u toj zemlji; tokom vremena zapala je u sve veći konflikt s državnom vlašću; gotovo svi od aktivnih u grupi bili su na koncu uklonjeni…“

Nisam morao biti marksist da bih bio simpatizer proganjanih profesora i filozofa. Ostajali su bez posla, oduzimani su im pasoši, nadzirani su i praćeni, ispitivani i privođeni, a danas im je neoprostiva zamjerka što nisu još i robijali. Njihovi kritičari misle da su im komunisti zbog „duhovne srodnosti“ gledali kroz prste, dočim su hapšeni i osuđivani oni koji bi u pijanstvu zapjevali kakvu ustašku pjesmicu. Možda je tako, ali i komunisti su toliko znali da nije isto banalnost i duh, izgred i mišljenje, vodili su računa što će se o njima misliti u svijetu, a nisu bili demokrate, niti ih je krasila tolerancija, pa je kudikamo bilo lakše baciti u pržun kakvog bukača iz neke ličke ili dalmatinske krčme, nego filozofa sa sveučilišta. Štoviše, dovijali su se kako osujetiti ono što im nije odgovaralo, pa su pribjegavali raznim trikovima i marifetlucima, sve je to bilo prozirno, katkad posve komično, ali je uvijek palilo. Služeći se svakovrsnim eufemizmima prikrivali su „vlastitu krvoločnost“, pa su, primjerice, mještani Korčule ukinuli Korčulansku ljetnu školu, jer su im filozofi plašili i rastjerivali turiste. Radnici u tiskarama super su skužili da praksisovci grde staljinizam, pa onda zakače i Lenjina, a zapravo misle na samoupravni socijalizam i Tita, što je bilo dovoljno da odbiju tiskati Praxis i Filozofiju, te su na taj način časopisi ugašeni, a ne zabranjeni. Komunistički vlastodršci kao nevoljko su to odobravali, a tko zna što bi sve učinili da su imali utjecaja na „avangardu proleterijata“. Tko god je tih godina banuo kod Tita, ugledao je na njegovu radnom stolu primjerak Praxisa, što ne znači da je čitao taj časopis, ali nije čitao ni Marxa, pa je bio marksist.

„Marksizam je bio najveća fantazija našeg stoljeća“, kaže Kolakowski. U centru te moćne fascinacije stajao je Marx, a sve ono što se oko njega isplelo u svjetskim razmjerima, jedan je filozof nazvao „sustavom erudicije“, iz koje se crpilo i u koju se ulagalo kao u kakvu perpsektivnu državu. Olin Wright veli da je pogrešno i nepravedno društvene znanosti nazivati marksizam, kad već nitko „ne zove fiziku devetnaestog stoljeća newtonizam“, to prije što su u povijesnim i društvenim teorijama „istine nesigurne“. Sam Marx je negdje izjavio: „Ja nisam marksist!“ I što se ta Marxova fantastika više tumačila i upornije objašnjavala, postajala je sve zamršenija. Milijuni su sudjelovali u vrtlogu te erudicije. Glasoviti filozof Peter Sloterdijk u toj je znanosti nalazio i sloj psihopatologije, a na tlu njezine „šizofrene strukture“ ostajali su leševi inteligentnih sljedbenika; uz njih i pomor nedužnih. On kaže da Marxov naglasak nije bio „na dijalektici oslobađanja, nego na mehanizmima univerzalne mistifikacije“. Bila je to moderna opsjena, ideološki jezik koji „laže govoreći istinu“.

Čari te fascinacije obuzimale su velike umove i intelektualne elite, a isto tako i niže slojeve, marginalce koji su za svoje gušte uživali u marksizmu i obožavali Marxa. Svakoga je privlačila ona natuknica da se mijenja svijet; tu su mogli utapati svoje snove pastiri i profesori s istim nadama. Ako je nešto ostalo od šezdeset osme i studentskog pokreta, onda je to opsesija Marxom; praksisovci i njihovi sljedbenici, nastavnici i studenti, artikulirali su je ozbiljno, na filozofskoj razini, u časopisima i Korčulanskoj ljetnoj školi, dočim su neki filmaši, posebice u Beogradu, tražili načine kako da olabave tu ozbiljnost i pronađu onu drugu i nevidljivu stranu te opsesije. Pristupi su bili duhoviti, satirični, sa žaokama, a „političke metafore ugodne“, kako je govorio Ž. Pavlović. Potpuno otkačeni „marksisti“ dovođeni su pred kamere, pravljeni su dokumentarci uvijek u veseloj formi, prikazivani su na raznim festivalima, ali o njima se ozbiljno raspravljalo; kritičari su tupili da sa „srpskim dokumentarističkim filmom počinje antipovijest“, što i danas ne kapiram unatoč svim iskustvima.

Inteligentni redatelj Dušan Makavejev „uslikao“ je jednom veliki platneni poster s likom Karla Marxa kako se na zgradi Doma sindikata u Beogradu leluja na vjetru, gužva se, a onda otkida i pada. Kada je taj dokumentarac prikazan, ne znam kako se zvao, ali se sjećam da su gledatelji pozdravili taj prizor aplauzom i smijehom; jedino je dvoranu napustio Prvoslav Ralić, službeni režimski marksist. Makavejevu nitko nije mogao bilo što predbaciti, bio je to dokument, ništa nije inscenirano, a redatelj je u ranim jutarnjim satima ulovio taj trenutak kad radnici skidaju postere obješene za neku proslavu ili partijski kongres. Takve scene i prizori zapravo su značajni počeci u osvajanjima slobode stvaranja; režimu to nije moglo naškoditi, ali mu nije ni godilo, mnoga su se lica mrštila i kiselo smijuljila.

Negdje krajem 1968. godine snimljen je kontroverzni igrani film Rani radovi Želimira Žilnika. Iz Marxovih spisa vađeni su citati, razni tekstovi što su ih glumci izgovarali ili čitali u erotskim sekvencama, čak i dijalozi, pa i sam naslov filma, ali bez ikakve zle nakane da se autor naruga velikom filozofu i njegovim idejama o slobodi, premda je tako ispalo – sprdnja s revolucijom i ostalim progresivnim temama, a to je navelo državnog tužitelja da pokrene sudski proces za zabranu filma. Kako film službeno nije zabranjen, niti je cenzura otkrila bilo što blasfemično glede Marxove uloge, onda su radnici iz Zenice, specijalni marksisti po nalogu partije, zatražili da se film barem ne prikazuje na teritoriju Bosne i Hercegovine. U međuvremenu je film dobio Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu što mu nije osobito pomoglo kod pravovjerne kritike, pa je, primjerice, u novosadskom Dnevniku (26. srpnja 1969.) Dušan Popović napisao: ”Žilnik je sa Ranim radovima napravio politički film sa dosledno razvijenih idejnih pozicija anarhizma; i koliko je to anarhistički film, može se o njemu govoriti i kao antikomunističkom filmu.” Legendarni filmski kritičar Tirke koji je glumio u tom filmu piše: „U odbranu filma ustali su jedino slovenački filozofi i hrvatski sociolozi. Objavljeno je desetak ozbiljnih tekstova o Ranim radovima, koji su se manje bavili estetskom stranom ovog anarhoidnog filma, a više njegovim idejnim natuknicama: raspravljalo se o mladom Marxu, o 68. godini, o revoluciji, njenoj ekstazi i njenom mamurluku.“

Jedan od najduhovitijih filmskih dokumentarista, nagrađivan na mnogim festivalima, moj dobar prijatelj Bane Bastać, pronašao je u jednom selu blizu Mojkovca u Crnoj Gori pastira koji je svoj lik prilagodio Marxovu izgledu, nosio je veliku bradu i kosu i čuvao stado od oko stotinjak ovaca. Taj je pastir imao samo osnovnu školu, čitao je Marxa čuvajući ovce, znao mnogo toga naizust i sipao citate sa zadivljujućom memorijom, kao što su nekoć pastiri deklamirali junačke narodne pjesme. Naučio je njemački zbog Marksa, potom je primljen na Fakultet političkih znanosti, briljirao je na prijemnom ispitu i pokazao da mu nije bila potrebna gimnazija da bi upisao fakultet; završio ga je u roku i s najvišim ocjenama, predavao je poslije marksizam u školi i surađivao u nekim časopisima i listovima. Upoznao sam čovjeka, ali ne znam je li Bastać uopće snimio taj film; tih sam godina sve manje boravio u Beogradu.

Jedan plodni beogradski pjesnik, mislim da se zvao Milovan Jovanović, nosio je „jareću“ bradicu i uvijek samtaste sakoe, napisao je poemu Karl Marx, šezdeset tisuća stihova pisanih u formi aleksandrinca (silabički stih od 12 slogova), u kojoj je opjevan cio Marxov život. A nedavno sam naišao na zgodan i bizaran podatak u brošurici B. Krivokapića (Politika, 1994.) o jednom uglednom crnogorskom učitelju i komunističkom aktivistu između dva svjetska rata koji je pokušao prepjevati Marxov Kapital na deseterac i prilagoditi ga guslama, jer tko bi u Crnoj Gori čitao tako obimno djelo o političkoj ekonomiji, ako se već može „uglazbiti“ i slušati iz usta narodnih pjevača, u omiljenoj formi junačke tradicije, te u dva jednostavna tona na „žicama“ iz konjskog repa, privlačna uhu svake bakice. Prisjetio sam se svih tih zgoda kao nekoliko uzoraka iz prostrane egzotike marksizma koja nije lišena svojevrsnog ludila i otkačenosti, ali bez koje bi slika jednog vremena ostala nepotpuna. Umjetnost prodire do srži raznih fenomena, ma koliko bili plitkoumni i nastrani, a za znanost je uvijek dobro da se nadopunjuje iz umjetničkih riznica. Volim čitati učenjake kad se pozivaju na umjetničke izvore.

A filozofi kao da još oklijevaju dati završnu riječ, još se oprezno prepiru je li marksizam ono što je Sartre govorio „nenadmašna filozofija našeg vremena“, ili je to bila obmana koja je zaslijepila blistave umove, ili ih čak razorila, kako P. Sloterdijk tvrdi za poznatog filozofa Louisa Althussera, najvećeg marksista 20. stoljeća, koji je izmučen fantazijama i proturječnostima te znanosti, „u psihotičkom napadaju poremećenosti 16. studenog 1980. umorio svoju suprugu Helen“. Zar je doista neuspjeh marksizma stvorio takav deficit da društva nekadašnjeg istočnog bloka nalaze jedini spas u liberalnom kapitalizmu, kupuju to naslijepo, a ako bi se netko našao da kritizira „birokratski kapitalizam“ i njegove „liberalne oligarhije“, takav bi zasigurno bio proglašen nostalgičarem propalog poretka. Vrlo cijenjeni filozof Cornélius Castoriadis veli da su postkomunistička društva ništa, a njihov „kapitalizam siromašnih“ bit će dug i mučan proces, a da još nitko ne zna kako će se okončati.

Neki termini, političke fraze, filozofski pojmovi, misaone i lingvističke konstrukcije iz škole marksizma čini se da su otpremljene u ropotarnicu. Primjerice, „avangarda proleterijata“ još se može koristiti u ironijskom kontekstu, a jedva u sažetku kakvog kratkog kursa povijesti. Propala je čitava jedna „politička gramatika“. Nitko više ne može izustiti te izanđale sintamge kao „odumiranje države“, „radnička klasa“ i sl., osim u kakve posprdne svrhe. Nema više mistifikacije radnika, a u „terminima klase“ nitko ne razmišlja. Tek neki novi autori povremeno vrate zaboravljene i stare figure da bi izveli neke od svojih teza. Filozof Giorgio Agamben rekao bi u jednoj duhovitoj varijanti da je „besklasno društvo“ ostvareno, jer „više ne postoje društvene klase, nego samo planetarno malograđanstvo u kojem su se raspršile nekadašnje klase“. On ukazuje i na „nacionalno malograđanstvo, još uvijek vezano za tobožnji pučki identitet“ koje zapravo ne dopušta da se izađe iz nacizma i fašizma.

Filozof D. Mićunović, u jednoj svojoj ispovijesti o sudjelovanju u marksističkoj fantaziji, između ostalog veli: „Bila je to sjajna epizoda u mom životu, možda i najlepša. Velika politička avantura posle koje nikakav politički angažman nije bio strašan. Bez obzira što mi je oduzet pasoš, što sam izgubio posao, bio blaćen u novinama, to mi je donelo unutrašnju snagu i zrenje.“ Ako to kaže čovjek koji je doista mnogo toga prošao, već s osamnaest godina bio je logoraš na Golom otoku, onda je fascinacija Marxom bila plemenita, pa čak i religijska, jer se patnja isplatila, a od trpnje ostalo je sjajno i najljepše razdoblje života. Maštanja o boljoj državi praksisovci su shvaćali kao misiju (Marx je često rabio termin „misija proleterijata“), isticali su pravo na slobodu govora i slobodu tiska, te slobodu udruživanja, pa su javno priopćavali svoje snove i širili slatke užitke utopije, ali komunistima je bilo lakše protjerati misionare, nego poduzimati bilo kakve promjene do kojih im uopće ne bješe stalo. Inteligencija i pučanstvo bili su pasivni ili na strani vladajuće birokracije koja ih je plašila filozofima, a ono malo pristaša kolebalo se i drhtalo. Izjava tada prevođenog i u svijetu poznatog pisca Miodraga Bulatovića, koju je plasirao i u stranom tisku, glasila je: „Draži mi je komunizam s greškama, nego taj savršeni koji nude praksisovci.“ Takvo što bilo je za intelektualnu raju mnogo vedrije od onoga što su filozofi nudili u svojim maštarijama. Možda je u to vrijeme bilo liberalnih opozicionara s nekim drugim vizijama, ali se nisu oglašavali, ili su djelovali po kućama, a danas su žestoki osporavatelji praksis-filozofa.

Onda, tko se boji Marxa? Milan Kangrga će reći da se filozofija toga muža predaje na evropskim sveučilištima „kao nešto najviše što je Evropa postigla u 19. stoljeću, pored, na primjer, Hegela i Nietzschea“, ali da naša provincija, koja je to bila i ostala, nešto takvo ne može pojmiti, kao što nikad nije kužila da su „jedino praksisovci pokušali da se približe toj Evropi, bar u filozofiji“. Može li se uopće razmišljati i sanjariti o Evropi, pita se viđeni filozof, a istodobno nijekati njezine veličine. Marx je veličina, reći će Kangrga, unatoč tomu što ga ne podnose novi ljubitelji brutalnog kapitalizma. Kada sam upoznao Kangrgu, negdje potkraj devedesetih godina, bilo je to u jednoj sobici u kojoj je dr. Stipe Šuvar uređivao časopis Hrvatska ljevica, taj je pametni i otmjeni filozof tako mudro i duhovito govorio o mnogim temama, pa i o Marxu; pažljivo sam ga slušao iako je marksizam za mene nepoznati otok, ali zdravi mi je razum govorio da je filozof u pravu, a posebice kad je ismijavao naše suvremene i površne publiciste koji su se naslađivali „ne negiranjem, nego nogiranjem Marxa“, kako je to rekao. Za tu uspješnu obranu Marxa, te moje strpljivo slušanje, Šuvar nas je odveo na ručak u jednu prčvarnicu na Zrinjevcu, nalazila se u podrumu, mislim da je to krčma Tomislav; ondje smo jeli gulaš, „odličan je i jeftin“, rekao je naš domaćin koji je jedva sastavljao kraj s krajem, to sam izbliza znao, ali bit će da je i to jedan ogranak Marxove doktrine, „jer dok se manjina bogati, većina je sve siromašnija“. Kangrga je govorio da će najveća proizvodnja „zločinačkog kapitalizma biti upravo sve brojnija rezervna armija nezaposlenih“, te da je marksizam jedinstven u tome što traži odgovore na teška pitanja, dok u ovoj fazi restauracije kapitalizma nema pitanja, nema odgovora, postoji samo brza odluka u onom smislu tko prvi potegne okidač gangsterskog pištolja. „Pa ipak je velika stvar da smo nekako uspjeli preživjeti tu Marxovu doktrinu“, rekao sam da bih malo podbo moje marksiste, a profesor i filozof Kangrga odmah je uzvratio: „Pogrešno, dragi moj, pogrešno. Mi smo preživjeli zahvaljujući toj doktrini. Čim je ona pala, imali smo veliku proizvodnju mrtvih, bili smo zaboravili kako izgledaju leševi, iskapanja pobijenih, masovne grobnice, itd.“ A onda smo prešli na trač-porciju o hrvatskoj ljevici, u tomu sam mogao i ja sudjelovati, Marx mi nije bio potreban da shvatim kako će pasivna ljevica omogućiti dug vijek postojećeg režima kojemu je kritika elokventnih ljevičara zabavna. Sabor je neka vrst teatra, jedan ga je glumac i patriot nazvao kokošinjcem, zastupnici su se tomu smijali, jer ondje je doista uvijek veselo. „Zabavno je u Hrvatskom saboru, ali u toj farsi ne bih volio sudjelovati“, rekao je g. Kangrga.

Ostalo mi je u sjećanju nadmetanje dvojice filozofa, profesora i marksista o tome da će se neminovno vratiti Marxov sjaj; bit će dovoljna prva kriza, „pad stope profita“ ili čak blaži sukob „financijskog i industrijskog kapitala“ da se odmah krene u potragu za starim dobrim knjigama druga Marxa, pa bile one i na smetlištu povijesti, jer taj je filozof utkan u zapadnjačku filozofsku i političku misao, a ono što se zbiva na Zapadu morat će doći i do nas, makar s velikim zakašnjenjem. „Sve će se misli vratiti“, tako je valjda govorio Zaratustra, pa ako još poštujemo nauk o „vječitom povratku istog“, onda je Marx na putu prema nama. Uostalom, već smo svjedoci da se vratio i jedan dosadniji filozof, posebice u zemljama iz kojih je Marx protjeran, zovu ga Isus, pa je moguće da će se Nietzscheov „kružni tok povijesti“ ostvariti. Ako se to dogodi i obistini, ako doista bude tako, a k tomu još i vrlo brzo kako to misle dvojica mojih marksista, a s njima i mnogi evropski mislioci, onda ću i ja morati pod stare dane čitati Kapital i nadoknaditi propušteno; nekada sam se dičio time što ga nisam čitao, a sada bi bila sramota živjeti u krizi i recesiji, a ne znati kako je do nje došlo i što je tomu uzrok. John Cassidy, novinar i ekonomski analitičar, napisao je u jednom članku da će se Marx čitati dok god bude kapitalizma, ili preciznije, „dok je kapitalizma, bit će i Marxa“, što znači da „taj genij“, kako ga nazivaju čak i njegovi protivnici, s krahom komunizma nema ništa. U prvom broju Šuvarove Hrvatske ljevice čitao sam prevedeni intervju s glasovitim češkim filozofom Karelom Kosikom, izvorno objavljenim u listu Právo (15. svibnja 1997) u kojemu veli da je Marx u rodu s velikim misliocima kao što su Aristotel, Descartes, Heidegger, te da će „površni publicisti koji ga danas pokapaju“ ubrzo pasti u zaborav, dok će se Marx ponovno proučavati, a svaka generacija u njemu će pronaći „nove poticaje“.

„Marx je genij“, često je znao uzviknuti kršćanski filozof Berđajev ne slažući se s njim i osporavajući to „naučavanje koje je potreslo svijet i na nevjerojatan način pobilo samo sebe“, a genijalci su najčešće proturječni i stoje nekako između linča i prihvaćanja, između ljubavi i mržnje. Sve što je proturječno lako se dade iskriviti. Ono što me vuklo da zakoračim na nepoznati teren i upustim se u literarnu i djelomice memoarsku priču jest upravo sadašnja histerija onih koji se vesele i likuju na Marxovu grobu pjevajući da je sve propalo čega se pokojnik dotaknuo. Kako ne mislim da je tako, onda sam ovaj novinarski uradak zamislio kao svojevrsnu pripovijest, a pripovjedači se oslanjaju na intuiciju, pa i tehniku citiranja i brze kupnje, makar to bilo u podrumu gostionice Tomislav. Pokatkad su prosudbe neupućenih točnije od onih koji sve znaju. Raymond Aron kaže da je Marx pogriješio „upravo na polju na kojemu je bio jedan od najupućenijih i najučenijih ljudi svoga doba, dok se čini da je Tocqueville pogodio kako će izgledati budućnost usprkos svojoj neupućenosti (koja je, dakako, posve relativna), a možda upravo zahvaljujući njoj.“ Ne otimam se za ovu Aronovu naklonost neupućenima, jer Tocqueville je rjtekost, ali sam se mnogo puta u životu uvjerio da znalci ne znaju, što još ne znači da neupućeni znaju.

Autor: Mirko Kovač

Izvor: e-novine